Paz

Paz se poput nekog orlovskog gnijezda, s dobrim pogledom na okolicu, smjestio na visokom brijegu iznad Boljunskog polja. Ovdje je izgrađen kaštel iz strateških, obrambenih razloga, kao i mnogi ostali u unutrašnjosti Istre. Prvi se put spominje u 12. st. kao Pas, Pass, kasnije Pasperc i Pasberg, u vlasništvu akvilejskih patrijarha kao dio boljunske gospoštije. Od 1374. u sastavu je Pazinske grofovije, a kao vazali zemaljskih gospodara Habsburgovaca kocem 15. stoljeća u Pazu se pojavljuje rod Walderstein (Walterstayn, Walterstein). Početkom 16. stoljeća kaštel preuzima obitelj Barbo koja je kasnijih stoljeća obilježila ovaj kraj. Juraj Barbo izgradio je 1529. u blizini Paza kulu Posrt, Mesaldo Barbo obnovio je 1570. kaštel u Pazu, a nakon uništenja kule Posrt u Uskočkom ratu (1615. - 1618.) Daniele Barbo izgradio je novi ladanjski dvorac Belaj.

Ivan Bernardin Barbo, brat kardinala Marka, akvilejskog patrijarha i rođak pape Pavla II. začetnik je svog roda u Istri. Došao je iz Venecije u Motovun, a nakon što je 1480. oženio Katarinu, kćer Martina Mojzevića Kožljačkoga, doselio je u Paz.

Kaštel Paz
Gospodar Paza, Mesaldo Barbo, gorljiv pristaša reformacije, ubio je godine 1574. u Vrhnici svog sina Kastelana. Za taj zločin bio je osuđen, utamničen i 1589. pogubljen na glavnom trgu u Ljubljani. Mještani su jednom pričali da je baš odonda ta moćna obitelj počela propadati, a njihov se dvor u Pazu stao sam naglo rušiti, piše Vladimir Nazor, znameniti hrvatski pisac 20. stoljeća, kojeg je ta obiteljska drama potakla na pisanje Monstruma iz Paza. Uz to Nazor je zapisao kako i dan danas ubavi Barbov dvor, od kojeg su dvorištem i vrtićem odjekivale davno pjesme malih grofića i usklici gostiju, strši razdrt i trošan povrh seoca Paz. Obnoć kuka na crnoj zidini ćuk, vele kmetovi da to stenje neka prokleta duša - valjda ona sinoubojice Mesalda. Mesaldo je bio strastveni lovac, pa iako je posjedovao palaču u Trstu radije je boravio u Pazu i lovio u njegovoj okolici bogatoj divljači. Naslijedila su ga tri sina, od kojih se najviše istakao Bernardin, koji je, kada je posljednji istarski Barbo, grof Franjo Karlo, svoja imanja prodao knezu Auerspergu i preselio u Kranjsku, ustanovio zakladu za vječne mise u spas duša svojih predaka pokopanih u crkvi Sv. Vida.

Crkva Svetog Vida

Ta je crkvica okružena grobljem podignuta na glavici s koje se prostire prostran vidik na Boljunsko polje. Podignuta je 1461. s dvije apside. koje je iste godine oslikao majstor Albert iz Konstanza. U jednu je smjestio Bogorodicu s djetetom, a u drugu Prijestolje milosti. Na južnom je zidu, ukrašen porodičnim grbovima, 1570., uzidan sarkofag Barbare Walderstein majke Mesalda Barba. Ključeve crkvi čuva obitelj Perčić, Paz 14, tel. 052/684 820.Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pazu sagrađena je 1579., a iz starije, koja se nalazila na istom mjestu, sačuvana gotički ukrašena kustodija Baltazara Waldersteina iz 1496. U njoj se nalaze i dvije grbovima ukrašene nadgrobne ploče iz 1636. i 1700.
 
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pazu sagrađena je 1579., a iz starije, koja se nalazila na istom mjestu, sačuvana gotički ukrašena kustodija Baltazara Waldersteina iz 1496. U njoj se nalaze i dvije grbovima ukrašene nadgrobne ploče iz 1636. i 1700.

Belaj

Kada je istarski markgrof Ulich Weimerski 1063. Hrvatskoj preoteo Meraniju, područja između Labina i Rijeke, car Henrik ga je 1064. nagradio s nekoliko kaštela u slivu rijeke Raše tako je uz Lupoglav, Boljun, Letaj, Roč, Kožljak dobio i Belaj. Henrikova darovnica iz sredine 11. stoljeća najstarije je svjedočanstvo o Belaju, starom kaštelu na kojem je u 17. stoljeću Daniele Barbo podigao današnji ladanjski dvorac. Prije njega na ovom se prostoru nalazio kaštel kojeg je Ulrich Weimer – Orlamünde 1102. darovao akvilejskom patrijarhu. Slabljenjem patrijarhove moći kaštel početkom 14. stoljeća preuzimaju gorički grofovi, a izumiranjem njihova roda 1374. njihova imanja prelaze u ruke Habsburgovaca, koji su ovim prostorima kao zemaljski gospodari vladali do konca Prvog svjetskog rata i raspada Austrougarske Monarhije.

Habsburgovci nisu direktno upravljali naslijeđenim područjima u Istri, poznatih i pod imenom Pazinska grofovija, već su ih davali u zakup ili zalog raznim feudal- cima. U vrijeme dok je grofo- vija bila u rukama Jurja Barba iz Kožljaka stari je belajski kaštel napušten, a u blizini je 1529. podignuta nova utvrda Posrt. Nova je tvrđava odigrala veliku ulogu u Uskočkom ratu kao utočište, baza, snaga austri- jskih nadvojvoda koje su od 1615. do 1618. ratovale protiv Venecije. U tom je ratu stari Belaj pretrpio velika oštećenja pa ga je poslije 1637. iz temelja obnovio Daniele Barbo. U rukama roda Barbo Belaj je ostao do 1668. kad ga kupuje Johann Weichard Auersperg, u to vrijeme zakupac Pazinske grofovije. Njegov sin Ferdinand prepustio je 1701. Grofoviju Štajerskoj nadvojvodskoj komori, zadržavši gospoštije Kožljak, Čepić, Paz i Belaj. Ovi su krajevi u vlasništvu njegovih potomaka ostali do 1945. kad su im imanja konfiscirana i nacionalizirana. Knez Johann Weichard Auersperg bio je ugledan političar 17. stoljeća. Bio je savjetnikom austrijskih careva, upravitelj njihova dvora, ali i jedan od carskih izaslanika u Münsteru na pregovorima kojima je 1648. Vestfalskim mirom okončan Tridesetogodišnji rat. Belajski gospodar Johann Weichard Auersperg jedan je od potpisnika mirovnog ugovora u Münsteru kojim su stvorene pretpostavke za stvaranje novih europskih država koje su se kasnije razvile na područjima pod dotadašnjom dominacijom Njemačke i Španjolske. Auersperzi su u Belaju sve vrijeme svoje vlasti uživali posebne privilegije i ovlasti koje su njihovom vlastelinstvu davale poseban status.

Kompleks Belaja vrijedna je barokna graditeljska cjelina sastavljena od stambenog dijela dvorca, te vinarskog podruma i štala. U prizemlju dvorca je kapela Sv. Henrika, jedina u Istri koja nosi njegovo ime. U nju su iz nekadašnjeg pavlinskog samostana u obližnjem Kloštru kod Čepića premještene nadgrobne ploče Martina Mojsijevića umrlog 1492. i Andrije Kršanskog umrlog 1500. Martin je bio potomak senjskih patricija poznatih i pod imenom Moyses ili Moysse, a Kožljak je stekao nasljedstvom. Njegova je nadgrobna ploča ukrašena porodičnim grbom i hrvatskim, glagoljskim epitafom. Uz porodični grb roda Kršan ili Kerscheiner, nadgrobnu ploču Andrije Kršanskog krasi latinski epitaf ispisan goticom. Uz njih u kapeli Sv. Henrika nalazi se i jedna ploča s imenom Mesalda Barba, gospodara Paza, s uklesanom 1570. godinom. No, nije poznato čemu je ovaj kamen služio, a budući je te godine dao obnoviti Paz, možda je o tom djelu svjedočila kamena ploča čija se krhotina nalazi u Belaju.